Andeli postoje
Duhovnost

Anđeli, naši tajni savjetnici iz pjesama, sa slika i fasada

Nekad mi se čini da očigledne stvari treba ponoviti da bi bile – očigledne. Primjerice, kad je o anđelima riječ – mnogi će posumnjati da postoje, odmahnuti rukom, a opet… nisu li oni svuda oko nas, čak i kad ih ne primjećujemo?

Recimo, ljudi koji dvoje oko postojanja anđela nerijetko će nehotice za čovjeka koji učini neko dobro djelo reći da je “anđeo spasitelj”. Ili će za dijete koje spokojno spava reći da  spava poput anđela“. Ili, dodajem pitanje: što često vidimo na fasadama i pročeljima zgrada, na umjetninama, na nakitu? Kome smo se molili kao djeca… Kako je ono išlo: “Anđele čuvaru čuvaj mene malu” – nekad je u predvečerja tisuće dječjih soba brujalo tim stihom.

U koliko li se samo pjesama pojavljuju… Dok bend pjeva “oba oka sklopi dobri anđele”, većina će prije čuti onaj nastavak “ti bi nešto vruće da te zagrije, a meni noćas pašu stvari lagane“, jer, eto, anđeli se podrazumijevaju. Podrazumijevaju se kao i oni na crkvi Notre Damme, posebno ona mala skupina koja s nekim prividno nezainteresiranim i gotovo ciničnim smiješkom promatra kako Sv. Petar i Vrag važu ljudske duše da odrede tko će kamo… Kao da znaju da će kad-tad oni “izvagani” za Pakao doći moliti za pomoć.

I dalje, koliko ih samo ima po fasadama tisuća zgrada, kao kakvi gotovo neprimjetni promatrači naše prolaznosti koji znaju da će doći tren kad ćemo zavapiti. Da i ne spominjem onaj vjerojatno najslavniji portret anđeoskog dvojca na Rafaelovoj “Sistine Madonne”, koji također s nekom odmaknutom blagošću gledaju uvrh spram tek rođenom Kristu… Pa i da ne dodajem zadivljujuću i zastrašujuću povijest te slavne Rafaelove slike koje je prošla kroz ruke i Hitlera i Staljina: blagi Bog zna što su ta dva čedna anđela promišljali tijekom tih putešestvija po ne-baš-anđeoskim skladištima tih strahovladara.

Mogu li dodati i malo rock-and-rolla? Da, čak je čupavi divlji Hendrix na svojoj ultraelektričnoj gitari uzdizao “Angels”. Da, Arreta Franklin je za U2 postala “Anđeo Harlema“. A i to da se u Bibliji spominju točno 289 puta… I to nešto govori.

Ukratko, da ne postoje, niti bi se spominjali, niti bi ih opjevavali, niti bi ih oslikavali.

No, što su oni zapravo?

Jednostavno, glasnici. Uostalom, i ime im dolazi od starogrčke riječi “angelos” – glasnik.

Čiji? U ime koga se smiješe s crkve Notre Damme, u ime koga nas motre s fasada znajući da ćemo kad-tad zavapiti, u ime koga se blago smješe na slavnoj Rafaelovoj slici znajući da će doći njihov trenutak? Jednostavno, u ime Boga. Kako god ga zamišljali, kao Svevišnjeg, kao Izvor, kao Svemir, kao Najvišeg, kao Čistu Ljubav.

Oni su, čak i kad ozbiljno analiziramo povijest umjetnosti ili povijest religija, izaslanici Najvišeg i Najboljeg, bez obzira ne vjeru, njihovi izaslanici, glasnici… gotovo kao neka vojska spasa koja “u rezervi” čeka da zavapimo i zazovemo pomoć. Bili mi kršćani, muslimani, hinduisti ili budisti. U svakoj su vjeri isti, samo su im halje drukčije, ali cilj je isti – pružiti pomoć, uskočiti u nevolji, savjetovati.

Anđeli su tu da vam pomognu postići unutarnji mir i sklad. Ne zaboravite, oni nekako nevidljivo brinu o vama i uvijek su spremni uskočiti kako biste postali – slobodni. Da, slobodni. Da,  kako biste se oslobodili svega što vas sputava – strahova, nevjerica, iluzija, stranputica, osuda. Kako biste postali sigurni, samostalni  i samouvjereni. Svoji. Bez strahova.

Da, nekako nevidljivi, a opet ih je puna povijest umjetnosti, glazbe, duhovnosti… Možda čovjek zapravo i nema boljeg i vjernijeg tajnog savjetnika od svojeg anđela!