I to sam ja

Ljudi, kako ih vidim (1. dio): Zahvalnost onima koji miriše luk

Na svojem dugogodišnjem putu vlastita mijenjanja i duhovnog napredovanja, u nebrojenim sam prigodama – susrela samu sebe! Da, samu sebe! Znam da će mnogima to zvučati u najmanju ruku čudno, ako ne i nevjerojatno, ali to je doista točno.

Istina, i ja sam se mijenjala tijekom tih dvadesetak godina – uostalom i starija sam za tih dvadeset godina! Ali i dalje tvrdim da čovjek koji ustraje na svojem unapređenju i duhovnoj izgradnji naprosto ne može izbjeći da na tom putu ne susreće samog sebe. Jasno, u drugim osoboma, u drugim licima. U licima onih koji se trude oko ista cilja, koji se trude oko pomaka u vlastitim životima.

Osobno, na svakoj novoj stepenici kojom bih se popela, susrela bih ljude koji su također odlučili uspeti se korak više. Otkrivajući nove dubine, otkrivala sam ljude koji su također imali hrabrosti zaroniti. Kad god bih se osjećala kao “glavica luka”, ljušteći sloj za slojem vlastitih navika  i spoznaja, osjećala sam i vidjela ljude koji su također “mirisali taj luk”.

Promatrajući ljude oko sebe, pa i svoje klijente, shvatila sam da postoje razne grupe, da se njihovi karakteri nekako mogu posložiti u razne skupine. Naravno, za to je potrebno pomno promatranje, potrebno je razmišljati, osvijestiti ljude koje susrećemo. Koliko samo ljudi susrećete u životu – no, koliko razmišljate o njima, koliko se posvećujete njihovim osobinama, koliko osvješćujete njihove postupke da biste doista spoznali kakvi su?

Primjerice, susretala sam osobe koje bih, koliko god možda grubo zvučalo, svrstala u “prvu grupu” – to su one osobe u kojima sam vidjela sebe, to su oni ljudi sa stepenica, oni koji su “mirisali taj luk”, dijeleći jednaku volju za napredovanjem, životnim promjenama i duhovnom zgradnjom. Susreti s njima bili su, zapravo, susreti sa samom sobom – oni su me posredno učili prepoznavati vlastite navike i ponašanja, one “ljuske luka” koje sam i sama htjela skidati da bih bolje spoznala samu sebe i priprema na vlastitu promjenu.

Tim ljudima ostajem – zahvalna. Oni i ne znaju zašto, ali zahvalna sam im jer sam kroz njih prepoznavala što sam, a i kakva sam bila i čemu se ne želim vraćati. Zahvalna sam im jer sam kroz njih spoznala da za svaku, pa i najmanju promjenu u životu, u navikama, u načinu shvaćanja svijeta i odabiru vlastitih ciljeva treba ogroman trud i dosta vremena. Promatrala samt te ljude kako se trude, kako usvajaju nove spoznaje i navike i kako, nimalo nevažno, otpuštaju stare navike i ponašanje nekako nježno, s ljubavlju, bez zaostataka i ljutnje. Bili smo takvi, spoznali što želimo, ali ne osvrćimo se u gnjevu. Naprotiv, na onim stepenicama, zamišljala sam nerijetko kako se tapšemo poramenima ili izustimo kakvu pohvalnu rečenicu: bravo, idemo dalje!

Zato toj skupini ljudi zahvale i pohvale puno znače i potiču na čuda – naime, spriječavaju povratak na stare navike, na bivša ponašanja. Stoga zahvaljujte i na sitnicama, i kroz zahvalnost promatrajte kako se mijenja vaš život i svijet oko vas. Važno je to, prije svega, zato što se ljudi u načelu teško mijenjaju. Ljudima je uvijek lakše živjeti po rutinskim navikama,  po obrascima koji su se u njih usadili i potreban je golemi napor da se krene uz stepenice i počne “ljuštiti luk” da bismo postal drukčiji, bolji, novi. Malo tko to može učiniti sam – za taj usud važna je, ako ne i presudna potpora drugih. Onih koje sam susretala na stepenicama kao neka zrcala vlastita lica. Njima sam zahvalna jer su me, nerijetko i nesvjesno, vlastitim primjerom podržavale i slale poruku da izdržim. Svatko je od njih upalio bar jednu novu lampicu, dodao po jos jednu “kukicu” na koju sam mogla objesiti svaku svoju novu spoznaju i nova znanja, dajući poticaj da idem dalje, obogaćena novom svjetlošću, da nastavim ljuštiti svoj luk. To me obogaćuje, uzdiže, čini boljom osobom, osobom koja je, primjerice, naučila uvažavati i poštivati razlike. A upravo to mi je u prošlosti bio izazov.

Nakon što sam zavoljela sebe baš takvu kakva jesam, s lakoćom sam gledala na ljude oko sebe, ali i s ljubavlju primala klijente. Jer osobe se razlikuju, i ponekad je bilo vrlo izazovno prihvatiti baš sve razlike među njima. Uostalom kako se kaže, svi smo mi samo ljudi, ponekad nam se netko svidi, ponekad ne. Danas sa zahvalnošću mogu reći – hvala svakom klijentu koji mi je došao i ostao, baš kao i hvala svakom koji se našao smo u prolazu.

No, osim tih ljudi sa stepenica, koji su spremni “ljuštiti luk” i tako poticati i druge, postoje i druge skupine ljudi… O tome, drugi put.

 

Photo by paul morrison Unsplash